M I T O V I

Divovi, patuljci i čudovišta

Vikinški
kozmos bio je prenapučen. Ljudi su živjeli u njemu ne samo uz svije
odvojene božanske obitelji, nego i uz divove, vilenjake i patuljke.
Iako su divovi u vikinškoj mitologiji definirani po svojoj ulozi kao
neprijatelji bogova, odnosi između tih dvaju rasa bili su daleko od
isključivo neprijateljskih. Zapravo, postojale su brojne priče o vezama
između bogova i žena divova. Sam Thor rođen je u vezi Odina i Jord, dok
su Frey i Freyja potomci veze boga Njorda iz obitelji Vanir i Skadi,
žene diva. Divovi bi s vremena na vrijeme mogli pokazati i dobrotu, kao
što su je pokazali prema mladom princu Agnaru, pravičnom nasljedniku
kraljevstva kojemu je brat uzurpirao tron; otišavši u Jotunheim, Agnar
je pronašao zaklon i ljubazno ponašanje koje nije pronašao među
ljudima. Općenito, divovi su u mitovima prikazivani kao dosadni i spori
- Loki bi ih redovito nadmudrio. Divovi su prije svega bili vrijedni
strahopoštovanja zbog svoje ogromne veličine, jer su se uzdizali čak i
iznad bogova - u jednoj smiješnoj epizodi Thor i Loki zamijenili su
odbačenu rukavicu diva za kuću, provodeći cijelu noć u jednom od
njezinih prstiju.

Kao stvorovi hladnoće i tame, divovi nisu
mogli podnijeti sunce, pretvarajući se u kamen ako bi ih dotakle
njegove zrake. Tu su karakteristiku dijelili s patuljcima, koji su
živjeli ispod zemlje, gdje sunčeve zrake nikada ne dopiru. Patuljke se
smatralo vrhunskim obrtnicima - odgovornima za stvaranje takvih čudesa
kao što je bio Thorov čekić Mjollnir. I trolovi su svoje domove imali
ispod zemlje, iako su u kasnijim narodnim pričama humci u kojima su
živjeli imali vrhove koji su se mogli otvoriti i podići na stupove kako
bi im ulazila sunčeva svjetlost. Divlji i neotesani, trolovi su živjeli
u Jotunheimu, zajedno s divovima, često radeći kao njihovi sluge.
Vilenjaci su, s druge strane, bili mnogo složenijeg porijekla. Imali su
određeni obredni značaj, jer su im vlasnici kuća prinosili žrtve na
početku zime, očigledno u sklopu obreda plodnosti. Njihove su
karakteristike bile suprotstavljene do ekstrema; Vilenjaci svjetla
smatrani su gotovo jednako lijepima kao bogovi, dok su Vilenjaci tame
bili izobličeni i odvratni. Sjećanje na obje tradicije preživjelo je u
folkloru kasnijih vremena, u obliku vila i goblina.

Zmije i zmajevi

Zmije nisu uobičajene u
Skandinaviji, stoga je česta pojava zmija u mitovima vjerojatno više
povezana sa svjetskim trendovima u prepričavanju priča nego sa
svakodnevnim životom. Iako su imale svoju mitsku ulogu, zmije su često
bile miješanje sa umajevima, čak i u stvarnom životu - dugi brodovi
koji su prevozili vikinške napadače bili su poznati kao drakari tj.
zmajevi brodovi, no najmoćniji među njima, sagrađen 998. godine za
norveškog kralja Olafa Tryggvasona, nazivao se Duga zmija. U vikinškim
mitovima, zmije su imale gotovo isključivo negativne konotacije.
Živjele su u jamama, pa su stoga bile povezivane s podzemnim svijetom,
a time i s mrtvima. Njihovog otrova svi su se plašili - Loki je bio
kažnjen što je ubio Baldura tako što je morao ležati svezan dok mu je
zmijski otrov kapao na lice. Najveća prijetnja Stablu svijeta nije bila
samo zmija Nidhogg, nego i brojne druge zmije koje su napadale njegovo
korijenje; drevne pjesme nabrajaju ih nekoliko.

Uloga zmajeva
bila je daleko složenija. Oni su pobuđivali strah, baš kao i zmije, no
na mnogo višoj razini; njihov vatreni dah mogao je spaliti štit u tren
oka, a njihove ljuske bile su neprobojne za mačeve, tako da su ranjivi
bili jedino njihovi meki trbusi. Isto kao i zmije živjeli su ispod
zemlje, u njihovom slučaju u grobnim humcima iz brončanog doba, često
veličine omanjih brda, koji su bili česti u krajoliku sjevera. Zbog
svog podzemnog karaktera, mogli su se iz svojih jazbina pojaviti tek
nakon zalaska sunca - nepoznati ojesnik jednome od njih obrača se kao
''starom noćnom letaču''.

Zmajevi su imali vrlo specifičnu ulogu
u germanskoj i skandinavskoj mitologiji kao čuvari zakopanog blaga -
što je bio odraz stvarnih hrpa dragocjenih grobnih predmeta koji su se
često nalazili u humcima za koje se smatralo da su dom zmajeva.
Ponekada se u književnosti doimaju gotovo kao utjelovljenje žudnje za
zlatom. Primjerice, u Sagi o Sigurdu, Fafnir se nako što je ubio
vlastitog oca kako bi postao vlasnikom ukletog blaga patuljka
Andvarija, fizički pretvara u zmaja kako bi mogao neprestano bdjeti nad
blagom. Međutim, koliko god se odbojnima činili, zmajevi su bili
riznice ezoteričnog znanja. Fafnir je navodno bio beskrajno mudar i
znao je unaprijed što će se dogoditi u Ragnaroku, dok je, slučajno
okusivši zmajevu krv, Sigurd stekao sposobnost razumijevanja jezika
ptica.

Tajne runa

Za većinu pismenih naroda moć
skrivena u pisanoj riječi toliko se dugo uzima zdravo za gotovo da joj
se više nitko i ne čudi; no Vikinzima je runski alfabet oduvijek
sadržavao tragove praiskonske magije. Njegovo porijeklo još uvijek je
obavijeno tajnom, iako su ga dijelili s ostalim germanskim narodima i
koristili mnogo stoljeća prije samog Vikinškog doba.

Za Vikinge,
jedna od velikih prednosti runa bila je ta što su se slova sastojala
isključivo od ravnih linija koje su se lako mogle uklesati dlijetom.
Ljudi koji nisu imali papir i olovku svejedno su mogli usjeći rečenicu
runskim znakovima na komadu drveta, koje je vjerojatno bilo uobičajena
podloga za pisanje. Međutim, većina od 4,000 ili više zapisa koji su
očuvani napisana je u kamenu, metalu ili kosti - mnogi od njih su
memorijalni kamenovi, koji donose ime, a ponekada i osobne pojedinosti
o preminulome; neki su se koristili kao oznake puta ili su se
upotrebljavali kako bi se identificirali vlasnici oružja ili lijesova.

Ipak,
postojao je i magični aspekt runa, o kojemu se danas zna vrlo malo, što
je posljedica usvajanja kršćanstva i, shodno tome, uništavanja svega
poganskog. I sami vikinški narodi objasnili su porijeklo runa vraćajući
se mitologiji. Legenda je govorila da je sam Odin prvi ovladao umijećem
pisanja, podnijevši zbog toga strašnu muku u kojoj neki znanstvenici
vide paralelu s Kristovim raspećem. Kako bi se dokopao tajne, Odin je
dragovoljno prošao stanje koje bi se danas nazvalo iskustvom na rubu
smrti, viseći na Yggdrasilu, velikom stablu jasena koje je povezivalo
tri svijeta vikinškog kozmosa i rasjekavši si bedro bodežom. Taj
tajanstveni događaj poznat nam je samo iz jednog drvenog izvora, poeme
pod imenom Hávamál (Riječi Velikoga), sačuvane u Poetskoj eddi:

navodnici


Znam
da sam visio | na vjetrom šibanom stablu | devet punih noći | proboden
kopljem | i predan Odinu | sam sebi | na tom stablu | čije korijene |
nitko ne poznaje | nisu mi dali kruha | niti piti iz roga | zurio sam u
dubine | shvatio sam rune | vrišteći sam ih razumio | i onda se
vratio...


Implicirano je da su rune potekle iz mračnog
kraljevstva Hel, kraljice mrtvih, u Niflheimu, daleko ispod svjetova
bogova i ljudi, a s njima je Odin ovladao i znanjem okultne mudrosti -
i sama riječ rune potječe iz staronorveškog run, što znači
''misterija''. Iako je ostalo vrlo malo tragova, čini se vjerojatnim da
su rune imale ključnu ulogu u obrednim žrtvovanjima Vikinškog doba -
budući da su morale biti zacrvenjene krvlju kako bi bile djelotvorne -
a koristile su se i u proricanju. Njihova uloga u čaranju i bacanju
čini je jasnija. Neke vikinške amajlije imaju runske natpise koji su
očito pojačavali njihovu magičnu moć, dok jedan krug načinjen od
okomitih kamenova u Björketorpu u Švedskoj nosi natpis koji govori o
''moćnim runama'' i zaziva kletvu na onoga tko uništi megalite.

Postoje
i jasne implikacije u književnosti o magičnoj ulozi koju su rune imale
u svakodnevnom životu. U islandskim sagama, one su se koristile kao
pomoć pri porođaju, kako bi donijele zdravlje ili bolest, kako bi
ratnicima omogućile pobjedu, kako bi smirile oluje, pa čak i kako bi
omogućile mrtvima da progovore. Jedna pripovijest, prepričana u
Egilovoj sagi iz 13. stoljeća, opisuje kako je taj junak otkrio uzrok
iznenadne bolesti djevojke u runskim natpisom ispisanoj kitovoj kosti
skrivenoj u njezinom krevetu. Saznavši da je te rune usjekao susjedov
sin, Egil je pronašao pogrešku u amajliji, isjekao rune i spalio ih.
Mladić nije htio učiniti ništa loše, nego je bio novajlija u tom
umjetničkom području. Egil je usjekao nove rune i položio ih ispod
djevojčinog jastuka, nakon čega se ona probudila slaba, ali na putu
prema ozdravljenju. Pouka je bila mudra - neka nitko ne usjeca rune
kako bi bacio čini, ako mu njihovo poznavanje nije na visini.